Ovih posledjih dana razmišljam samo o tebi.
Kako sam ti dirao lice, i kako prislanjala si, usne tvoje, uz moje, i ljubila me zatvorenih očiju. Kao da jeli bi drug od drugoga davali smo smisao noči. I snovi su rasli i razplamtavali maštu sudbine.
Oh, kako smo voljeli snjeg. Jednom ili dva puta. Oboje. I u svim pravcima. I onda i sunce, i dolinu ovu, rijeku i ponor.
Sva bila si ovdje.
Sva si bila. I nisi željela ni da vidiš što drugo nego razplamnjenu krv na usnama tvojim i plakanje, dugo, i kao skroz noč. I meni se činilo, da me voliš. A ti si se smijala.
Kaksna lepa presenecenja si mi pustil doma. Hvala. Sem se kar zjokala od ganjenosti.❤️
I bilo mi tako lako. Iako si patila. U mojim rukama. I ja u tvojim. Bez opstanka. Baš lako nam bilo. I ostalo nije ništa of nas. Samo zagrljaj. I sjenke od mašovitih okretanja. I oarče planeta. "Šuti sada. Volim te"
Quiet now. Kiss me.
{{sketch}} The last call is really by the very end. Or just before it.
"Quiet now. Kiss me", she says. Twice. Then no more.
They brought him home then. In pieces. Finely chopped. Finely sliced. Someone picked up a few. It might have been his mother. She was crying. But not for a whole day. It's been too cold. She knew.